• PLAVO SUNCE 2
  • PLAVO SUNCE 1

PROJEKT PLAVO SUNCE 2

ref. broj ugovora UP.02.2.2.02.0028.
financiran je sredstvima Europskog Socijalnog Fonda u sklopu Operativnog Programa “Učinkoviti ljudski potencijali”
Ukupna vrijednost projekta u iznosu od 2.443.890,00, od čega sufinaciranje od strane EU iznosi 2.077.306, 50 HRK, dok Republika Hrvatska sufinancira 15% u iznosu od 366.583,50 HRK.
Razdoblje provedbe projekta od 14.03.2019. do 14.09.2021.

Sadržaj ove internetske stranice isključiva je odgovornost Pro Mente Hrvatska.

Sažetak

Osnova projekta “Plavo sunce 2 ” je pružiti kvalitetnu potporu osobama s mentalnim i intelektualnim poteškoćama. Mišljenja smo da bez izuzetne uključenosti lokalne samouprave, ali i bez kvalitetne edukacije, sav ovaj posao nema smisla; odnosno usmjeren je isključivo na zapošljavanje, dok osobe s poteškoćama ponovo ostaju uskraćene. Često znamo pitati “Biste li za svoj auto kupili gume za bicikl i otišli na snijeg?”, a upravo je to ono što radimo osobama koje možda nisu u potpunosti svijesne naših postupaka da ih mogu opisati, ali zacijelo osjete nerazumijevanje i stigmu. Kupit ćemo zimske gume za odlazak na snijeg! Može?

Svrha i opravdanost projekta “Plavo sunce 2”

Proces deinstitucionalizacije označava postepeno zatvaranje velikih ustanova skrbi i preseljenje njihovih korisnika u zajednicu uz adekvatnu podršku. Život u zajednici ponekad podrazumijeva povratak u primarnu obitelj, ali češće se odnosi na preseljenje u posebno organizirane stambene zajednice u kojima živi manji broj osoba. Proces podrazumijeva razvoj adekvatnih usluga podrške u zajednici kako bi specifične potrebe izmještenih korisnika bile zadovoljene te kako bi se spriječile nove institucionalizacije, kao i čitav niz dionika, počevši od najviše državne razine pa do samih pojedinih korisnika s njihovim specifičnim potrebama. Potaknut nizom faktora, ovaj je proces u zapadnim zemljama započeo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća te se stalno razvija. Spomenuti faktoru su veliki financijski troškovi institucionalne skrbi, lobiranja udruga za borbu za prava osoba s invaliditetom, otkrića novih lijekova i promjene paradigmi u pomažućim profesijama.

 

U Hrvatskoj je ovaj proces službeno započeo 2007. godine na inicijativu Udruge za promicanje inkluzije i Centra za rehabilitaciju Zagreb. Tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi je 2010. godine donijelo Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje pružaju usluge socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj – kao strateški okvir procesa deinstitucionalizacije kod nas.

 

Treba napomenuti kako intitucionalna skrb za osobe s poteškoćama mentalnog zdravlja nije postojala oduvijek, ali je bila glavna mjera socijalne politike prema ovim osobama od kraja devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća. Nije bilo organizirane skrbi za ovu skupinu korisnika, države nisu imale socijalnu politiku. Različite kulture su na različite načine pristupale ovom problemu.

 

Standardi Vijeća Europe – osim definicija, prava i obveza naznačenih na UN nivoima, postoji čitav niz drugih ključnih internacionalnih standarda koji predstavljaju smjernice za pristup osobama s invaliditetom, a te su standarde preuzele zemlje članice EU. Kako bi se bolje razumjelo zakonodavstvo EU članica, važno je pregledati pristup invaliditetu Vijeća Europe (Vijeća) i implikacije koje taj pristup ima za osobe s problemima u mentalnom zdravlju.

 

U smislu pravnih instrumenata koje određuju pristup Vijeća Europe, osnovni dokument je Europska konvencija o ljudskim pravima (ECHR). Zbog činjenice da je ona produkt svog vremena – Konvencija je usvojena 1950. godine – ova konvencija ne spominje osobe s invaliditetom aom, a osobe s mentalnim problemima su spomenute samo u članku 5. vezano za pravo na slobodu i sigurnost, koje omogućuje “osobama boležljivog (nepouzdanog) uma” da budu lišeni svoje slobode. Unatoč nedostatku rasprave o invaliditetu au, grupiranje osoba s mentalnim zdravstvenim problemima zajedno s “alkoholičarima”, “ovisnicima o drogama”, i onih kod kojih postoji rizik širenja zaraznih bolesti, odražava medicinski pristup invaliditetu koji locira problem invaliditeta strogo individualno. O osobama s lakim intelektualnim poteškoćama još se može čuti u RH, no osobe s umjerenim intelektualnim oštećenjima, a posebice osobe sa mentalnim poteškoćama, na samom su rubu društva, gotovo nevidljive.

 

Sigurnost, optimizam, samopoštovanjem, prihvaćanje sebe i drugih, vjera u ono što radimo bez obzira što radimo, pronalaženje zadovoljstva u aktivnostima koje biramo, kapacitet za suočavanje sa lijepim i manje lijepim događajima u životu… dio su naše mentalne snage i odraz mentalnog zdravlja. Mentalna snaga pojedinca prepoznaje se i u posustajanju, nezadovoljstvu, pesimizmu, pogrešnim izborima za sebe i okolinu, nemogućnošću nošenja s teškim situacijama i životnim događajima, niskom samopoštovanju, depresiji… Stoga se danas u stručnim krugovima zna da je mentalno zdravlje dio našeg općeg zdravlja te da predstavlja iznimno važan izvod snage i sigurnosti za pojedinca, ali i za odnose u obitelji i društvu.

 

Opće zdravlje, a tako i mentalno zdravlje, preduvjet je i temeljna odrednica kvalitete života. Zbog čega je potrebno smještanje osoba u ustanove i danas je nejasno?! Da, po svoj prilici je jednostavnije u situaciji u kojoj majka ima 70 godina, a sin 50 i neki od oblika mentalnih poteškoća. No, upravo ovdje moramo zastati i zapitati se – gdje su sve one institucije koje su do sada na bilo koji način bile uključene u život jedne ovakve obitelji? Prestrašno je da još uvijek nemamo razvijene mehanizme zaštite osoba s mentalnim i intelektualnim poteškoćama, te da su ove osobe ovisne isključivo i samo o dobroj volji nekog trećeg. I da, opravdano je jednoj takvoj osobi dati konkretnu pomoć – osobnog asistenta – da dođe do grada, da sjedne u kafić, da pojede nešto toplo. Opravdano je! No, je li opravdano da samo sporadično znamo za ove osobe neovisno o tome o koliko malom mjestu se radilo? I dok je projekt u fazi prikupljanja dokumentacije, jedna korisnica je preminula, te se od MDOMSP traži dopuna i provjera ranije dostavljene dokumentacije.

OPĆI CILJ - Jačanje socijalnog uključivanja 6 osoba s invaliditetom kroz daljnji razvoj i povećanje kvalitete usluge osobne asistencije

Specifični cilj
  1. Povećati socijalnu uključenost i unaprijediti kvalitetu života 6 osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, osoba s intelektualnim teškoćama i mentalnim oštećenjima kroz pružanje usluge osobne asistencije
  2. Osigurati kvalitetnu edukaciju novih osobnih asistenata
Rezultati projekta
1

16 osoba s invaliditetom na području Splitsko dalmatinske županije i Grada Zagreba prima uslugu osobne asistencije

1
2

16 osobnih asistenata educirano za specifične postupke u radu, ovisno o težini oštećenja i mogućnostima primatelja usluge

2
3

Tiskani materijali vidljivosti

3
4

Administrativno praćenje projekta ne nailazi na teškoće

4
5

U pripremi Konferencija projekta

5

PROJEKT PLAVO SUNCE

ref. broj ugovora UP.02.2.2.02.0071.
financiran je sredstvima Europskog Socijalnog Fonda u sklopu Operativnog Programa “Učinkoviti ljudski potencijali”
Ukupna vrijednost projekta u iznosu od 1.240.130,70 HRK , u stopostotnom iznosu sufinaciran od strane EU.
Razdoblje provedbe projekta od 06.04.2017. do 06.04.2019.

Sadržaj ove internetske stranice isključiva je odgovornost Pro Mente Hrvatska.

Sažetak

Osnova projekta “Plavo sunce” je pružiti kvalitetnu potporu osobama s mentalnim i intelektualnim poteškoćama. Mišljenja smo da bez izuzetne uključenosti lokalne samouprave, ali i bez kvalitetne edukacije, sav ovaj posao nema smisla; odnosno usmjeren je isključivo na zapošljavanje, dok osobe s poteškoćama ponovo ostaju uskraćene. Često znamo pitati “Biste li za svoj auto kupili gume za bicikl i otišli na snijeg?”, a upravo je to ono što radimo osobama koje možda nisu u potpunosti svijesne naših postupaka da ih mogu opisati, ali zacijelo osjete nerazumijevanje i stigmu. Kupit ćemo zimske gume za odlazak na snijeg! Može?

Svrha i opravdanost projekta “Plavo sunce”

Proces deinstitucionalizacije označava postepeno zatvaranje velikih ustanova skrbi i preseljenje njihovih korisnika u zajednicu uz adekvatnu podršku. Život u zajednici ponekad podrazumijeva povratak u primarnu obitelj, ali češće se odnosi na preseljenje u posebno organizirane stambene zajednice u kojima živi manji broj osoba. Proces podrazumijeva razvoj adekvatnih usluga podrške u zajednici kako bi specifične potrebe izmještenih korisnika bile zadovoljene te kako bi se spriječile nove institucionalizacije, kao i čitav niz dionika, počevši od najviše državne razine pa do samih pojedinih korisnika s njihovim specifičnim potrebama. Potaknut nizom faktora, ovaj je proces u zapadnim zemljama započeo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća te se stalno razvija. Spomenuti faktoru su veliki financijski troškovi institucionalne skrbi, lobiranja udruga za borbu za prava osoba s invaliditetom, otkrića novih lijekova i promjene paradigmi u pomažućim profesijama.

U Hrvatskoj je ovaj proces službeno započeo 2007. godine na inicijativu Udruge za promicanje inkluzije i Centra za rehabilitaciju Zagreb. Tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi je 2010. godine donijelo Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje pružaju usluge socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj – kao strateški okvir procesa deinstitucionalizacije kod nas.

Treba napomenuti kako intitucionalna skrb za osobe s poteškoćama mentalnog zdravlja nije postojala oduvijek, ali je bila glavna mjera socijalne politike prema ovim osobama od kraja devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća. Nije bilo organizirane skrbi za ovu skupinu korisnika, države nisu imale socijalnu politiku. Različite kulture su na različite načine pristupale ovom problemu.

Standardi Vijeća Europe – osim definicija, prava i obveza naznačenih na UN nivoima, postoji čitav niz drugih ključnih internacionalnih standarda koji predstavljaju smjernice za pristup osobama s invaliditetom, a te su standarde preuzele zemlje članice EU. Kako bi se bolje razumjelo zakonodavstvo EU članica, važno je pregledati pristup invaliditetu Vijeća Europe (Vijeća) i implikacije koje taj pristup ima za osobe s problemima u mentalnom zdravlju.

U smislu pravnih instrumenata koje određuju pristup Vijeća Europe, osnovni dokument je Europska konvencija o ljudskim pravima (ECHR). Zbog činjenice da je ona produkt svog vremena – Konvencija je usvojena 1950. godine – ova konvencija ne spominje osobe s invaliditetom aom, a osobe s mentalnim problemima su spomenute samo u članku 5. vezano za pravo na slobodu i sigurnost, koje omogućuje “osobama boležljivog (nepouzdanog) uma” da budu lišeni svoje slobode. Unatoč nedostatku rasprave o invaliditetu au, grupiranje osoba s mentalnim zdravstvenim problemima zajedno s “alkoholičarima”, “ovisnicima o drogama”, i onih kod kojih postoji rizik širenja zaraznih bolesti, odražava medicinski pristup invaliditetu koji locira problem invaliditeta strogo individualno. O osobama s lakim intelektualnim poteškoćama još se može čuti u RH, no osobe s umjerenim intelektualnim oštećenjima, a posebice osobe sa mentalnim poteškoćama, na samom su rubu društva, gotovo nevidljive.

Sigurnost, optimizam, samopoštovanjem, prihvaćanje sebe i drugih, vjera u ono što radimo bez obzira što radimo, pronalaženje zadovoljstva u aktivnostima koje biramo, kapacitet za suočavanje sa lijepim i manje lijepim događajima u životu… dio su naše mentalne snage i odraz mentalnog zdravlja. Mentalna snaga pojedinca prepoznaje se i u posustajanju, nezadovoljstvu, pesimizmu, pogrešnim izborima za sebe i okolinu, nemogućnošću nošenja s teškim situacijama i životnim događajima, niskom samopoštovanju, depresiji… Stoga se danas u stručnim krugovima zna da je mentalno zdravlje dio našeg općeg zdravlja te da predstavlja iznimno važan izvod snage i sigurnosti za pojedinca, ali i za odnose u obitelji i društvu.

Opće zdravlje, a tako i mentalno zdravlje, preduvjet je i temeljna odrednica kvalitete života. Zbog čega je potrebno smještanje osoba u ustanove i danas je nejasno?! Da, po svoj prilici je jednostavnije u situaciji u kojoj majka ima 70 godina, a sin 50 i neki od oblika mentalnih poteškoća. No, upravo ovdje moramo zastati i zapitati se – gdje su sve one institucije koje su do sada na bilo koji način bile uključene u život jedne ovakve obitelji? Prestrašno je da još uvijek nemamo razvijene mehanizme zaštite osoba s mentalnim i intelektualnim poteškoćama, te da su ove osobe ovisne isključivo i samo o dobroj volji nekog trećeg. I da, opravdano je jednoj takvoj osobi dati konkretnu pomoć – osobnog asistenta – da dođe do grada, da sjedne u kafić, da pojede nešto toplo. Opravdano je! No, je li opravdano da samo sporadično znamo za ove osobe neovisno o tome o koliko malom mjestu se radilo? I dok je projekt u fazi prikupljanja dokumentacije, jedna korisnica je preminula, te se od MDOMSP traži dopuna i provjera ranije dostavljene dokumentacije.

OPĆI CILJ - Jačanje socijalnog uključivanja 6 osoba s invaliditetom kroz daljnji razvoj i povećanje kvalitete usluge osobne asistencije

Specifični cilj
  1. Povećati socijalnu uključenost i unaprijediti kvalitetu života 6 osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta, osoba s intelektualnim teškoćama i mentalnim oštećenjima kroz pružanje usluge osobne asistencije
  2. Osigurati kvalitetnu edukaciju novih osobnih asistenata
Rezultati projekta
1

6 osoba s invaliditetom na području Splitsko dalmatinske županije prima uslugu osobne asistencije

1
2

6 osobnih asistenata educirano za specifične postupke u radu, ovisno o težini oštećenja i mogućnostima primatelja usluge

2
3

Tiskani materijali vidljivosti

3
4

Administrativno praćenje projekta ne nailazi na teškoće

4
5

U pripremi Konferencija projekta

5